Nedžad Salković je rođen na današnji dan, 6. januara 1941. u Tuzli. Pored bioloških roditelja, majke Sahbe i oca Zaima, Nedžad ima i svoje umJetnicke roditelje – Radojku i Tineta. Majka i otac su ga zadojili sevdahom, a uz Radojkino umilno sviranje i Nedžadov suptilna interpretacija dobila je smisao.
PJevao je lIJepo i kao dJečak, još lJepše kad je završio školu za mašinskog tehničara i postao solista Radio Tuzle ‘58, a najlJepše kad se obreo u Beogradu radi odsluženja vojnog roka. U Beogradu upoznaje Miju Krnjevca koji ga preporučuje odgovornim ljudima na Radio Beogradu. Od ‘62. postaje radio pJevač, ubrzo snima i prve pJesme i ploče sa Mijom Krnjevcem (Dođi draga Lelo, Preko malih kuća i poletejlo jato bijelih golubova, Ne plači srce moje).
Prvi hit “Smeđe su joj kose po plećima pale”, kojim postaje jugoslovenska zvijezda, snima sa Radojkom na melodiju Huse Kurtagića i tekst Nikole Škrbe. ‘68. odnosi pobjedu na ilidžanskom festivalu pjesmom Selvera Pašića “Ah, ljuhav, ljubav”. Slijede desetine ploča i pedesetak snimljenih pjesama sa Radojkom Živković (Oči moje kletvom bih vas kleo, Voljeni grade moj, Bijela zima proljeću inati, Zejna lice u hamamu mije, Sretan i bez nje, Kujundžija besjedio).
Bosanska sevdalinka je dobila svog novog tumača, tako tihog i nenametljivog. Kad Nedžad pjeva, stičem utisak da bi mogao i više, kao da pjeva pod ručnom, sa suptilnom dozom suzdržanosti. Nedžad i šapatom stvara slike šadrvana, teferiča, čardaka, nanula, doksata, kapidžika, svile na minderlucima, đula iz tek zalivenih bašti. Zbog svega iznijetog, Nedžada sam u svojim radio emisijama najavlljivao kao “Princa lakih nota”.
Svoje najveće hitove snima i sa drugim vrhunskim autorima: Husen Kurtagić (Ne klepeći nanulama), Mijat Božović (Sve je samo varka), Bora Višnjički (Nije mi lako, stari se polako, Jedino si moje blago, Ne tražite noćas da se smijem), Danilo Živković (Sjećaj me se, sjećaj, Nije Bosna što je nekad bila), Žarko Pavlović Valjevac (Kad se smiješ mila kćeri), Đorđe Novković (Jesen u vrtu mom), Ljubica Berak (Večeras me ljubi), Petar Tanasijević (Đurđija), Radoslav Graić (Kad bi znala, Ašiklija)…
Kada je ‘82. snimio “Ne klepeći nanulama” postao je jedan od najpopularnijih pjevača.
Nedžadovo višedecenijsko trajanje i omiljenost u narodu, samo su potvrda teze da i u životu, pa i u pjesmi i sevdahu, ne važi pravilo – ko jači, taj i bolji.
Umjetnika ne čini samo razoran glas. Nedžad svojoj publici daruje i svoje zdravlje i eleganciju. Zdravlje čuva limunom i sklekovima, a eleganciju obaveznim odijelom i kravatom kao iz izloga. Nikad mu se nije desilo da nastupi u odijelu kojim je putovao.
Sevdah, kaže, voli da pjeva “a kapela”, eventualno uz saz ili harmoniku. Zato i žali što je sa Bucom Jovanovićem snimio samo jednu singlicu.
– Niko na svijetu nije ljepše i slađe svirao harmoniku od Buce Jovanovića – reče Nedžad u mojoj radio emisiji. Sa radošću ga očekujem i u video izdanju Muzičke apoteke.
(Telegraf)
AUTOR TEKSTA
