Džej Ramadanovski odrastao je u samom srcu Beograda, u kome je završio osnovnu školu, obožavao učiteljicu, pjevao na priredbama, šibicario, krao, pa nakon popravnog doma započeo muzičku karijeru koja i danas traje.
Komšiluk ga opisuje kao vječitog boema i veseljaka, a otkrili su i da je jedno vrijeme radio u obližnjoj fabrici.
Džej je pravi Dorćolac, znam ga od malih nogu. To staro društvo se okupljalo u jednoj kafani koja je davno zatvorena. Njega su svi poznavali, uvijek se pojavljivao i svirao tarabuku. Nikada nije bio stipsa, volio je da daje i da časti ljude, kad ima, dijelio je svima. Ovdje je išao u osnovnu školu, jedno vrijeme je bio u popravnom domu, a kada je izašao, zaposlio se u fabrici. Sedam dana je radio i dao otkaz. Tada nam je govorio: Ja uđem garav, a izađem sav crven od farbe”, otkrio je Džejov komšija.
“Džej je išao kod nas u školu, učiteljica mu je bila Danica Pekić. Ona ga je na ulici našla uplakanog i dovela ga da uči školu. Govorio je da mu je ona kao majka i da nije bilo nje, nikada ne bi izašao na pravi put. Kupila mu je knjige, odjeću i brinula se o njemu. Bio je na jednoj proslavi škole, pa je o Danici kroz suze pričao. Mnogo ju je volio”, ispričao je direktor škole “Braća Baruh” Dragomir Ivanović.
“Džej je uvijek raspoložen, galantan i ljubazan. Voli da sjedne, popije kafu i kiselu vodu, nekada uz to i rakijicu. Niko ovdje o njemu neće reći nijednu ružnu riječ, svi ga volimo”, rekao je čovjek koji radi u obližnjoj piceriji.
Komšinice iz ulaza gdje Džej živi kažu da je pravi boem, veseljak i pravi komšija. Viđaju ga kako sa unukom i kćerkom ponekad prošeta, ali zeta Adila još ne viđaju u kraju.
(Kurir)
AUTOR TEKSTA
