40 godina od prvog koncerta Miroslava Ilića

15. maja 1981. Miroslav Ilić je debitovao na svom prvom solističkom koncertu pred prepunom dvoranom Doma sindikata.

Oduševljena publika pozdravila je rađanje velike narodnjačke zvijezde, koja je na svakom albumu s početka 80-ih izbacila po nekoliko megahitova: “Luckasta si ti”, “Polomiću čaše od kristala”, “Moravsko predvečerje”, “Sladak šećer, ladna voda”, “Tako mi nedostaješ”, “Pozdravi je, pozdravi, “Nije život jedna žena”, “Shvatio sam ne mogu bez tebe”, “Joj Rado, joj Radmila”, “A selo je moje cela Šumadija”, “Smej se, smej”…

– Kada sam otišao na potpisivanje mojih ploča u prodavnici PGP-a u Makedonskoj ulici, rekao sam mom najplodnijem kompozitoru Draganu Aleksandriću: “Ovo je incident, pitanje je koliko će trajati”. Tada sam shvatio da je vrijeme za moj prvi solistički koncert. Bogu hvala, vrijeme mojih kocerata još uvijek traje, euforija publike na mojim koncertima se ne stišava – kaže legendarni “mrčajevački slavuj”.




– Ohrabrio sam se da održim dva koncerta u jednom danu. Mnogo sam se iznenadio, gotovo zbunio kada sam saznao da su sve karte brzo rasprodate i da ću zbog toga morati da imam još nekoliko koncerata. I prije mene su pjevači pravili solističke koncerte, ali na njima je bilo i gostiju.

– Ja sam riješio da pjevam potpuno sam. Za voditelja smo odredili Miću Minimaksa, ali on je slomio nogu i izostao sa koncerta. Sad mogu da zahvalim Minimaksu što je slomio nogu – oslobodio me treme! Nikad više nisam imao voditelja na koncertu.

Krajem 1982. godine, uoči 29. novembra, Miroslav Ilić je pjevao u najvećoj hali Minhena i zajedno sa našim zemljacima proslavio rođendan bivše Juge.




– Taj sol solistički koncert ću dugo pamtiti, kao i one ranije po zemljama Zapadne Evrope, gdje smo nastupali za naše zemljake. Osjećao sam koliko pjesma može da nas zbliži, vidjelo se to na njihovim licima, rukama, usnama. Kad sam im otpjevao svoje pjesme, poslije ponoći smo svi zajedno pjevali one naše stare izvorne, zavičajne i rodoljubive. Osjećao sam kako se moje grlo spaja sa njihovim glasom.

O Miroslavu Iliću su pisani feljtoni, radnici PGP-a radili su u tri smjene ne bi li utolili gladno tržište željno Ilićevih ploča.

– Vulkan je proključao marta 1983. Trinaest dana zaredom pjevao sam u Domu sindikata i Sava centru, pedesetak hiljada ljudi je došlo na moje koncerte.

Fenomenu Miroslava Ilića nije odoljela ni tvrdokorna “Politika”, u kojoj se oglasio legendarni kritičar Milan Vlajčić:




“Sviđalo se to nekom ili ne, novokomponovana narodna muzika govori neke “prave stvari” velikom dijelu naše publike. Ukoliko ne misle da je “pučina stoka jedna grdna”, naši kulturolozi i analitičari masovne kulture morali bi da se pozabave ovim oblikom komunikacije, onim što on izražava i predstavlja.

“Za razliku od modernih potkultura mladih (rok, fank, pank), ova potkultura, kao i američki kantri, živi od ostatka narodne tradicije i najčešće njeguje iluziju povratka zavičaju koji više u takvom obliku ne postoji.”

“Prvi put u životu bio sam na jednom cjelovečernjem koncertu novokomponovane muzike, pve večeri nastupa Miroslava Ilića. I nisam zažalio. Koncert jiz Mrčajevaca trajao je više od dva sata, bez pauze, i pokazao da ovaj pjevač nije slučajno desetak godina u vrhu popularnosti.”




“Čitav koncert je imao izgled i dramaturgiju pravog akademskog događaja: pjevač i članovi orkestra u tamnim večernjim odijelima, bez ikakvih vizuelno-scenskih dodataka. Bilo je to veče snažne emotivne komunikacije i poistovjećivanja. Ne sjećam se da sam u životu prisustvovao koncertu sa toliko vidljivih emocija, dok cijela sala pjeva uglas sa pjevačem. To emotivno jedinstvo ovaj sloj publike ne može da doživi ni u roku, ni u ozbiljnoj muzici. Na izlazu sam sreo sretne Beograđane!”

(Goran Milošević)

Podijeli sa prijateljima

KOMENTARI