“Razbolje se šimšir list pod pendžerom lijepe Magbule.
Aman, razbolje se pa od tuge požuti.
Crnooka Mmagbulo, do korena sad sam ogrezo.
Aman, u suzama sevdah jada golemog.
Ne plač više djevojko, svaki momak može biti tvoj.
Aman, ne plač više, već me zalij vodicom.”
Ovo nije izvorna (neznanog autora) sevdalinka. Pjesmu je komponovao, napisao, otpjevao i prvi snimio Zekerijah Đezić Đeza, neponovljiv spiker i pjevač.
Bio sam ubijeđen da poslije Drage Jonaš i Svete Vukovića ništa ljepše nema da ponudi spikerska profesija. Sve dok ne čuh Đezu.
Semberijac rodom, sevdalija cijelim bićem, plijenio je još kao dečkić u rodnoj Janji i glasom i stasom, naročito po mahalama i ispod pendžera lijepih djevojaka. Stasit, visok, crnomanjast, apolonski lijep, zapjevao je u čuvenoj ljetnoj kafani u Gradskom parku u Tuzli i odmah postao lokalna zvijezda. Govorio je da sama riječ Semberija ima u sebi melodiju. Djeza je imao u sebi osjećaj za lijepo.
Radio Tuzla, jedna od prvih i najslušanijih radio stanica tog doba, raspisala je audiciju. Đeza se javio i zadivio sve prisutne. Od 1955. do 1965. spikerisao je i pjevao na Radio Tuzli, koja je okupljala vrhunske muzičare iz cijele Juge. Jedan od pridošlih solista bio je i Živojin Ćirković, harmonikaš iz Srbije, koji je Đezi ponudio da snimi njegove dvije pjesme: “Bosno moja lijepih planina” i “Tuzlanka se Sarajkama hvali”. Tako je Zekerijah Đezić, i po riječima Nedžada Salkovića, postao prvi Tuzlak koji je snimio gramofonsku ploču još 1964. Nakon studija jugoslovenske književnosti i engleskog jezika, postaje i spiker legendarnog Radio Sarajeva. Godinama su slušaoci prepoznavali ovaj radio po Đezinom glasu i bez najave. Dovoljno je bilo da progovori svojim baršunastim baritonom. U Đezinom glasu je bilo i muzike i dobrote i emocija. Ne znam da li je ljepše govorio ili pjevao. Markantan i sugestivan, a i stovremeno i suzdržan, odmjeren, gospodstven, akcenatski i dikcijski savršen. Svojim glasom iz neslućenih dubina obilježio je mnoge emisije, i muzičke i informativne (“Sevdah putuje Evropom”, “Đerdan”). Dešavalo se da, na istom festivalu na Ilidži, i vodi program i učestvuje kao takmičar.
Zekerijah je svojim savršenim izgovorom zasjenio i najveće legende sevdaha. Možda je i to razlog što je veliki Buca Jovanović odabrao baš Đezu, kao prvog bosanskog pjevača u svom jatu. Podario mu je šest pjesama na dvije singlice, od kojih se izdvojila čuvena vojnička pjesma iz ‘68. (“vojska stara ide da odmara”) Snimao je i sa ostalim najvećim autorima tog doba: Šerbom, Jovicom, Spasom Berakom, Radoslavom Graićem, Selverom Plašićem…
Spikerski posao je svakako oslabio Đezinu pjevačku karijeru. Imao je problem i u Radio Sarajevu: emitovali su ga manje nego što zaslužuje, da se ne pomisli kako samog sebe pušta na radiju. Pjevanje nikad nije shvatao kao profesiju, a predavao se pjesmi više od profesionalaca. Govorio je: “Moja pjesma nije na prodaju!”
Kad se zaratilo u Bosni, ostao je u Sarajevu. Ratne traume je nosio u sebi. Govorio je: “Ja sam umro na odloženo.” Pao je u tešku depresiju, pokušao samoubistvo i otišao tiho 17. oktobra 2002.
I danas kad se povučem u tišinu i samoću, pustim Đezu, naročito “Kad ja pođoh na Bentbašu”, “Kradem ti se u večeri”, “Djevojka sokolu zulum učinila”, “Sarajevo divno mjesto”.
Đezino pjevanje je najljepša potvrda da je pjesma pjevani govor.
(Telegraf)
AUTOR TEKSTA
