Muradif Brkić o velikim uspjesima, braku s pjevačicom, vojničkim danima i milionskim tiražima – Estradnjaci.ba
Home / TOP VIJESTI / INTERVJU / Muradif Brkić o velikim uspjesima, braku s pjevačicom, vojničkim danima i milionskim tiražima

Muradif Brkić o velikim uspjesima, braku s pjevačicom, vojničkim danima i milionskim tiražima

Muradif Brkić (68), nekadašnji čelni čovjek “Sarajevodiska”, zaslužan je za početke karijera mnogih pjevačkih zvijezda. U svom dugogodišnjem poslu vođenja diskografske kuće i, kako se to sada kaže, producenta, bio je neko ko je ili otkrio ili pružio prvu pravu šansu Šerifu Konjeviću, Halidu Bešliću, Halidu Muslimoviću, Seji Pitiću, Feridu Avdiću, Dušku Kulišu, Ameli Zuković, Arminu Šakoviću i, naravno, Hanki Paldum.

Problemi s kukom 

Popularni Mufta rado je pristao da se za “Dnevni avaz” prisjeti starih vremena. Na naš dogovoreni susret za intervju došao je nekoliko minuta ranije, uprkos bolovima u lijevom kuku, koji ga, kako kaže, pogađaju uz svaku promjenu vremena. Ljekari su mu odavno preporučili operaciju, ali on nikako ne može da se odluči na to.
Iako je u “Sarajevodisku”, a kasnije i “Diskosu”, radio davno, a najveće uspjehe pravio osamdesetih godina prošlog stoljeća, i dalje ga se neki od pjevača koji su počinjali s njim i koji drže do reda rado sjećaju. Spominju ga kao nekoga ko im je, kada je bilo najteže i kada su pravili prve korake na pokatkad trnovitom putu do zvijezda, pružio priliku, stao uz njih.
Jedan od njih je i Dino Merlin, na što je Muradif veoma ponosan. U dokumentarnom filmu “Sredinom”, koji je premijerno prikazan u Sarajevu u ponedjeljak, najveća muzička zvijezda Balkana istakala je ulogu tadašnjeg, slobodno se može reći, diskografskog maga na početku svoje karijere. Doduše, Merlin ga je, uz ime i prezime, oslovio i kao “bivši muž Hanke Paldum”.
– Pa, ja to i jesam, zar ne – kaže nam Brkić uz osmijeh.
Govori nam da je svjestan da ga, i pored mnogih poslovnih uspjeha, ipak mnogi još poznaju kao bivšeg supruga popularne pjevačice.
– Hanka je velika pjevačica, poznata je na čitavom Balkanu i to je nekako logično. Nemam ja ništa protiv toga, a i da imam, ne mogu to promijeniti – dodaje Mufta.    
A priča o tome kako je pomogao Merlinu da izda prvi album “Kokuzna vremena” je neobična i interesantna. Naime, tada mladi autor, sasvim nepoznat, zakucao je jednog dana na njegova vrata u „Sarajevodisku“…
– Kada sam čuo pjesmu “Kokuzna vremena”, odmah mi je ušla u uho. Danima sam je pjevušio. Dino mi je donio demosnimke, koje sam poslušao, i baš su mi se svidjeli. Pitao sam ga ko piše tekstove, a ko komponira, a on mi je odgovorio: „Ja.” Odbili su ga bili u “Diskotonu”, ali rekao sam mu da sam siguran da će album napraviti veliki uspjeh, a on postati zvijezda. I sad ga se sjećam kako me gledao kada sam mu to rekao. Jednostavno, činilo mi se, niti je vjerovao šta sam mu rekao, a pogotovo u to šta sam mu predvidio. “Diskoton” ga je ipak ponovo prihvatio, nakon mog angažmana, i taj album se odmah prodao u nekih 50.000 primjeraka. Eto, on sada, kada je na vrhuncu karijere i, nesumnjivo, glavna balkanska zvijezda, spominje me, odajući mi na neki način zahvalnost jer sam mu pomogao. A neki drugi, kojima sam možda i mnogo više pomogao, sjete me se samo kad me vide – priča Brkić. 
Ipak, ono što je bračni par Muradif Brkić i Hanka Paldum napravio početkom osamdesetih, kada su snimljeni antologijski albumi, po mnogima najbolje pjevačice koju je BiH ikada imala, čini se neponovljivim. Tiraži koji su se tada dostizali prodajom nosača zvuka u konačnom zbiru su milionski. Dvorane u kojima je Hanka pjevala bile su dupke pune, bez obzira na to je li nastupala u Sarajevu, Beogradu, Nišu ili Kragujevcu.
– Kada sam se još zabavljao s Hankom, bio sam uvjeren da je ona velika pjevačica. Ona ima apsolutni sluh i može sve otpjevati. Ali tih prvih godina, jednostavno, nije bilo prave pjesme za nju. Nakon što je otpjevala “Zelene oči”, za nju je čula cijela Jugoslavija. Vrlo brzo poslije toga došao sam do teksta “Ja te pjesmom zovem”. Odmah mi se svidio. Zamolio sam Julija Marića da ga ukomponira i on je to uradio za desetak minuta, uz klavir. Brzo smo je i snimili i to je i danas rado slušana pjesma – sjeća se Muradif dana kada je započela jedna od najvećih karijera među pjevačima narodne muzike na ovim prostorima.

Doktor za rokenrol

Uslijedio je Hankin album “Čežnja” s pjesmom “Crne kose”, sada daleke 1980. godine. A tu pjesmu Muradif je čuo na jednoj od proba benda u kojem je tada u Skenderiji svirao, između ostalih, i Suad Arnautović, sada član Centralne izborne komisije BiH. Čuvena je saradnja s Milićem Vukašinovićem, koji je napisao “Voljela sam, voljela”, koja je bila “muška” pjesma njegovog benda “Vatreni poljubac”. Sada je to već legenda o tome kako je “doktor za rokenrol” pisao pjesme za Hanku Paldum.
Tih dana moralo se boraviti u Beogradu da bi se, uz podršku tamošnjih medija, gradila jugoslavenska karijera. Muradif je, priča, bio tada vrlo blizak s mnogim “moćnicima” iz svijeta estrade, politike, sporta… Priča nam anegdotu kada je organizirao proslavu jedne velike pobjede fudbalera Crvene zvezde u evropskom takmičenju.
– Pozvao me Vladimir Cvetković, tadašnji generalni sekretar Zvezde, da mu organiziram pet-šest pjevača da igračima priredimo feštu van Beograda. Zovnuo sam nekoliko mlađih te Miroslava Ilića i Halida Bešlića, kojeg su u Sarajevu tada znali, ali u Beogradu ne. I fešta je počela. Pjevao je Miroslav, pjevali su drugi, a onda je mikrofon trebao uzeti Halid. Ali nije, nego je počeo pjevati “nasuho”. Zvezdaši su bili oduševljeni. Nakon tri-četiri pjesme, vidim kako ga nosaju na ramenima, jedan za drugim fudbalerom, a Halid “s plafona” pjeva koliko ga grlo nosi. Džajić i Cvetković su bili oduševljeni, a ja sam znao da je pred Halidom velika karijera – priča nam Brkić.    
Kada se sjeća tih dana, Muradif insistira na tome da je tada bilo mnogo lakše sarađivati s pjevačima i da su se, pogotovo oni iz Sarajeva, uvijek trudili da budu od pomoći kolegama. Nije bilo zavisti i ljubomore koje, kaže, razaraju sadašnju bh. muzičku scenu, ako je uopće i ima.
– Sjedio sam jedne prilike u Beogradu s Goranom Bregovićem, koji je imao zakazan intervju s nekim novinarima. Ubrzo su novinari došli, a ja sam se malo povukao, ipak ne toliko daleko da ga ne mogu čuti šta priča. Ne mogu da zaboravim koliko se Goran, koji je s “Bijelim dugmetom” bio glavna zvijezda bivše države, trudio da im objasni kao u Sarajevu postoji nova, mlada grupa “Crvena jabuka”, koja će sigurno postići veliki uspjeh. To je danas nezamislivo – govori Brkić.
Vraćajući se tako u prošlost, ispričao nam je i kako je bio i najbolji drug sa Željkom Samardžićem za vrijeme služenja vojnog roka u Tuzli.
– Željka sam znao iz mostarskih restorana, u kojima je godinama nastupao. Imao je lijep repertoar s domaćim zabavnjacima, pokojim narodnjakom, ali i s meksikanskim, grčkim, italijanskim pjesmama. Zajedno smo jedan dan dobili izlaz iz kasarne i otišli smo na muziku. Slušali smo kako sviraju i pjevaju, pili po pivo, jer smo za po jedno imali para, a ja u jednom trenutku rekoh Željku da nam on nešto zapjeva. I on poče pjevati neke kancone, a raja ništa. Kažem mu da počne nešto naše, za našu dušu, i nastao je lom. Odjednom na našem stolu dolaze dva, pa još dva, pa još dva piva, pa za tili čas sto je bio pun boca. Tako smo naplatili njegov honorar, ali kasnije sam mu pomogao da snimi prvi album, za koji i danas kaže da mu je najdraži – prisjeća se Mufta. 
Nakon što su ga smijenili s pozicije direktora “Sarajevodiska”, jer nije bio član partije, pa onda ni “društveno-politički podoban”, počeo je raditi za “Diskos” iz Aleksandrovca. A tamo je doveo plejadu pjevača, počevši s kompletnim “Južnim vetrom”, a to znači Sinanom Sakićem, Šemsom Suljaković, Draganom Mirković, Miletom Kitićem, Kemalom Malovčićem i, naravno, kompozitorom Miodragom Ilićem.
– Mi smo godišnje izdavali oko četiri miliona nosača zvuka. To je bio ogroman posao i ogroman novac. Kada sam išao u Njemačku da dogovorim štampanje albuma i kaseta, tamo ljudi nisu vjerovali koliki su naši tiraži. Bivša država je imala diskografiju kao malo koja. Recimo, tih godina je Bob Dilan (Dylan) u Engleskoj prodao oko 300.000 albuma, a, recimo, Hanka oko 700.000 u Jugoslaviji. Naravno, Dilan je u svijetu svuda gdje se govori engleski jezik prodao 3,4 miliona, ali, ako se poredi broj stanovnika, onda su to stvarno nevjerovatne cifre – objašnjava nam Brkić. 

Problemi sa Šemsom 

No, i tada je bilo pjevača koji su bili više ili manje nagodni za saradnju. Tako je, naprimjer, Halida Muslimovića lako nagovorio da se slika za nekadašnje “TV novosti”, iako su do tada na naslovnoj strani bile samo žene, prilično oskudno odjevene, pa se i Halid “malo raskopčao”. Ali je zato imao veliki problem kako nagovoriti Šemsu Suljaković da samo otkrije rame za naslovnicu VEN-a.
– Šemsa, jednostavno, nije željela nikakav drugi publicitet osim onoga na koncertima. Teško je bilo nagovoriti je na intervju, a na slikanje pogotovo. Eto, nekako sam uspio – govori Mufta.
Dodaje da mu je žao da Šerif Konjević nikada do kraja nije iskoristio svoj potencijal. Žao mu je što se Armin Šaković, za kojeg je mislio da će postati prava regionalna zvijezda, zadovoljava činjenicom da proda svoju pjesmu kolegi iz Srbije, naprimjer.
– Uvijek sam se trudio, i uglavnom uspijevao, da prepoznam “ono nešto” u nekom mladom pjevaču ili pjevačici. Nekad nije dovoljno da se dobro pjeva. Treba “ubosti” pjesmu. Sada je prava ”poplava” pjevača. Ovi iz ”Granda” izgledaju isto, i to zahvaljujući estetskoj hirurgiji, pa ih ne mogu ni razlikovati. Talent šou programi su postali sami sebi svrha. To je malo “presoljeno” i ne može da se “sažvaće”. To je kao kad se prejedeš, pa ne možeš ni piće da popiješ – rekao je Brkić. 

Safet je bio bolji pjevač od Toma Džonsa

– Safet Isović je za mene bio bolji pjevač od Toma Džonsa (Jones). On bi s lakoćom pjevao njegove šlagere, a ne vjerujem da bi se Tom snašao u sevdalinkama. A Šaban Šaulić može otpjevati sve što se može odsvirati. On, da je živio u Londonu, naprimjer, bio bi svjetska zvijezda. On za mene pjeva jednako dobro kao i Stivi Vonder (Stevie Wonder) – govori Brkić.

Čola na Koševu

– Bio sam jedan od organizatora prvog koncerta Zdravka Čolića na Koševu 1979. godine. Prodali smo više od 43.000 ulaznica. Iz Londona je došlo ozvučenje i osvjetljenje „Pink Floyda“, ali nismo natkrili binu i, kad je kiša počela, morali smo prekinuti koncert. Kasnije su me neki optuživali zbog toga, ali nismo se nadali kiši – objašnjava Mufta.

Koncert i knjiga

– Planiram ove jeseni napraviti oproštajni koncert sa svim pjevačima s kojima sam radio. Bit će to kraj mojih aktivnosti na estradi, mada ću uvijek ostati dostupan za savjet, a mnogi me i danas pitaju šta bi i kako. A nakon koncerta počeo bih da pišem knjigu. Mislim da bi ona mogla naći publiku, jer ima mnogo toga sa i oko estrade što bi bilo interesantno, a čemu sam sudionik ili svjedok – otkriva nam Muradif Brkić. 

(Avaz)

KOMENTARI