LOŠA ISKRENO: Htio sam da ona vidi da sam neko

Saša Lošić Loša, vječiti dječak sa kapom na glavi, vođa je pop benda „Plavi orkestar“, koji je sada već dalekih osamdesetih svojim pjesmama „Suada“, „Bolje biti pijan nego star“ koje su imale prizvuk narodnjaka, panka i roka, ali i zabavne muzike, doživio ogromnu popularnost širom stare Jugoslavije. Posljednjih godina, Loša je svugdje po regionu i piše filmsku i pozorišnu muziku, kao i muziku za TV serije. Tako smo 2008. slušali njegovu muziku u popularnoj seriji „Vratiće se rode“, u kojoj je sarađivao sa Draganom Bjelogrlićem. Prošle nedjelje počela je sa emitovanjem dugo najavljivana serija „Žigosani u reketu“, koju je takođe producirao Bjelogrlić. Muziku je potpisao Saša Lošić. Za VIP magazin ovaj sarajevski muzičar, tih i skroman, kakav je oduvijek bio, otkriva kako stvara svoju muziku, šta su mu neostvarene želje…

Lošaa, koliko si loš ili dobar? Kako si?

– Ne znam koliko sam loš… Loša sam. Vi meni recite… A dobro sam.

Da li ti se dešava često da ti ljudi prilaze?

– Da, da, non-stop. Sada samo više ne postoje autogrami nego selfiji… Fotografisanje. U svakom gradu u koji dođem za nekoliko sati bude bar deset slikanja. Ali to mi ne smeta, ja to volim. Ne iritira me, jer uvijek se sjetim Lenona i njegovog filma „Imagine“ i dijela u kojem ga je čekao neki fan ispred njegove bijele vile i onda ga je on pozvao na ručak, pa je on ostao i jeo sa muzičarima i sa Joko Ono… I nije mogao da vjeruje šta mu se desilo… Možete li da zamislite koliko je to njemu značilo… Ima još jedna priča: kad su se „Bitlsi“ (nekako se uvijek vraćam na „Bitlse“) vozili Petom avenijom i kada su se fanovi bacali na njihov auto, a obezbjeđenje ih pitalo hoće li da to zaustave, neko iz „Bitlsa“ je rekao: „Ne, oni mogu i da razbiju ovaj auto, oni su platili za to.“ Zato uvijek pomislim da nikada ne bih bio na ovom mjestu da nema ljudi koji vole ono što ja radim javno i zato mi nikada nije teško što mi ljudi prilaze kada me vide.

Od „Suade“, pa sve do danas, do muzike za seriju „Žigosani u reketu“, kako ti se sve čini? Kada pogledaš sve te godine, šta vidiš?

– Ja sam na sarajevskoj likovnoj akademiji studirao industrijski dizajn i ja i moji prijatelji iz umjetničke škole smo dizajnirali lik Loše i „Plavog orkestra“. Mi smo koristili određene kemp manire „Idola“, to je bio koncept. Pošto je to bilo odjednom neuobičajeno popularno, čak su neki novinari to nazivali „posljednjom histerijom na Balkanu“, a nas „Bitlsima iza gvozdene zavjese“, što smo bili popularniji, na neki način smo to doživljavali sve više kao naš konceptualni poraz. A taj naš komplikovani javni status ostaje nedefinisan za ljude i danas. Ljudi i dalje ne mogu nigdje da me svrstaju. U jednom momentu vide kako radim nekakvu operu po Euripidovom tekstu na starogrčkom, a onda radim muziku za seriju, a onda me vidite kako pravim „Suada“ dens pokrete na sceni.

A gdje si ti za sebe?

– Privatno sam vrlo introvertan. Sve to za javnost doživljavam kao određenu vrstu tegobe, koja je u početku bila zavodljiva, bilo mi je drago da se pojavljujem na naslovnim stranama i da postanem neko, da drugi vide da sam neko, da Ona vidi da sam neko… A sada je to jedna vrsta nekog ovakvog otprilike šablona: obučem svoju uniformu i idem da obavim svoj zadatak.

Kakva je muzika za seriju „Žigosani u reketu“, kako bi je opisao?

– To je neo retro, pošto sam ja original iz osamdesetih. Angažovali smo novu scenu koja transvremenski komunicira sa nama i razumije osamdesete, koja liči iskrenošću i zvukom na te godine.

Imaš li neostvarenu želju?

– Imam. Volio bih da živim na ostrvu i da u tom mikrokosmosu rive sjedim na klupi i polako gledam kako zemaljski dani teku.

Jesi li izabrao to neko ostrvo?

– Jesam. To će najvjerovatnije biti Hvar.

Nećeš daleko?

– Neću.

Ko je od političara tvoj drug iz djetinjstva?

– Ima ih dosta, već su u političkoj penziji, ali nećemo sad o tome. Ima ih, ima.

Šta radiš sa licem, izgledaš i dalje kao dječak, vrlo mladoliko…

– Ozbiljno? Pojma nemam, moji vršnjaci i kada su imali 18 godina željeli su da što prije ostare, ponašali su se duhom i iskustvom kao roditelji. A ja ne. Valjda muzičari sporije stare, bar deset godina sporije. Neki moji vršnjaci već imaju dionice, vode neke ozbiljne živote, ogromne firme, fabrike i predsjednici su zemalja… A ja, eto, pišem muziku za serije.

(Expresstabloid)

 

 

Podijeli sa prijateljima

KOMENTARI