Legendarni kompozitor i muzičar Ibro Mangafić: Kako sam prodavao vodu iz rijeke Lašve

Kada neko obilježava 50 godina braka i isto toliko uspješne karijere, onda se sa pravom može reći da je sretan čovjek. A Ibro Mangafić, uz zlatni pir te pet decenija sviranja, komponovanja, hiljade koncerata i skoro 700 pjesama čiji je autor, nakon svega što je uradio i proživio, sija od sreće. I ne zna da kaže šta je veći razlog za to – činjenica da je očuvao svoj skladni brak sa suprugom Senadom, muzika ili, pak, praunuka Lana.

Spominjući ove godišnjice, brojeve koji sve to najbolje opisuju te praunuku, neko neupućen pomislio bi da se radi o čovjeku koji je na svom zalasku, ali Ibro, rođen 1951. godine, još je veoma vitalan, aktivan i kad treba zasvirati, a za razgovor, sjećanje na stare dane, uvijek rad.

Muzička porodica

Ibro Mangafić autor je nekih od najvećih hitova novokomponovane narodne muzike, koje su pjevali Ferid Avdić, Halid Muslimović, Amela Zuković, Ćazim Čolaković, Dževad Preljević Mrvica, a sarađivao je i s Halidom Bešlićem, Šerifom Konjevićem, Zoricom Brunclik… Ljubav prema muzici prenio je i na sina Jasmina, s kojim je dugo i profesionalno sarađivao, na snahu Jasnu, koja je neko vrijeme pjevala, unuka Dinu, koji je već sa dvadesetak godina vrhunski gitarista. Jasminova kćerka Melisa podarila je Ibri najdraži poklon – praunuku Lanu. Veoma je ponosan i na kćerku Jasminu.

Ibrine pjesme “Dijana”, “Ti si ta”, “Izađi, mala”, “Marizela”, “Tvoje oči plave” i danas su rado slušane. S izvođačima ovih hitova snimao je albume koji su dostizali tiraže i od skoro pola miliona primjeraka, a onda bi uslijedile turneje po gradovima bivše države, koje su pratile desetine hiljada posjetilaca. A sve je počelo na Baščaršiji, gdje je Ibro rođen, te na Bembaši, gdje je počeo svirati…

– Rođen sam pokraj “Daira” na Baščaršiji, a sada je tu “Kuća sevdaha”. Ne znam što se to ne zove muzejom, jer ima pravu muzejsku postavku. Dijete sam iz radničke porodice, u kojoj je uvijek svega falilo, samo ne ljubavi. Od oca mi je ostala soba sa željeznim krevetom, natkasnom i okruglom peći na loženje sa probušenim solunarom. Kao dječak, bio sam fasciniran filmovima, kinom, i to sam ostao do sada. Tada, pedesetih godina, djeca do pet godine nisu mogla u kino bez roditelja. Kako me stariji nisu baš uvijek htjeli voditi u kino, kada sam napunio pet, sam sam otišao u nekadašnje kino “Romanija”, sada “Imperijal”. Dao sam pare blagajnici, a one me je pitala koliko godina imam. Rekao sam: “Pet i jedan dan”, a ona mi je pružila kartu i ušao sam u kino. Problem je nastao kada sam otišao u kino “Radnik”. Hem je malo dalje, hem se tamo ulazi na jedna, a izlazi na druga vrata. I kada sam izašao, nisam znao gdje sam. Sjetio sam se da tramvaji voze ka Baščaršiji i došao do tramvajske pruge i za tramvajima kući na Čaršiju – priča nam Ibro svoja prva sjećanja.  

Za kino je valjalo zaraditi, a to nije bilo lako. Ovih dana pročitao je kako je jedan od trenutno najbogatijih ljudi na svijetu Voren Bafet (Warren Buffett) počeo zarađivati kao dječak prodajući “koka kolu” na ulici i to ga je vratilo u njegovo djetinjstvo…

– Lako je prodavati “koka kolu”, svi je vole, pravi brend, poznat svima. A ja sam kao dječak na raspustu bio kod nane u Travniku. Pošao sam u kino, ali nisam imao dovoljno za ulaznicu. Bilo je ljeto i sjetio sam se da ponesem kanister vode, dođem pred kino i prodajem jednu čašu za pet dinara. Kako je bila velika vrućina, posao mi je odlično krenuo i začas sam sve prodao. Ali, još mi je falilo za ulaznicu. Da se vratim kući po vodu, nisam htio, jer bi me, vjerovatno, zadržali i onda ništa od kina. A prekoputa je rijeka Lašva. Strčao sam dole, nasuo vode u kanister i nastavio sa prodajom. Tih godina Lašva se mogla piti, nije bila zagađena i ja sam tako zaradio za kino – objašnjava nam Mangafić svoj prvi pravi poslovni poduhvat.

Sa sviranjem je počeo kao tinejdžer. Jednostavno, raja s Baščaršije se dogovorila da se okupi i da počnu svirati gitare. Slušao se Radio Luskemburg, “Beatlesi”Ali, otkud gitara? Para nema, a onda su uskočili rodbina i prijatelji i našla se gitara, ali od njih dvadesetak na početku, na kraju je, nakon nekoliko sedmica, uporan ostao samo Ibro. Počeo je skidati sve pjesme koje je čuo tih dana. Posebno su mu se svidjele meksikanske, a tek kasnije je shvatio da su to najteže s ritmom u “devet osmina”. Svirao je uporno, bez obzira na to što su mu žuljevi na prstima počeli pucati i krvariti. I to uglavnom na Bembaši.

– Ubrzo sam se i zaljubio. Upoznao sam moju Senadu i riješili smo da se uzmemo. Oženio sam se sa samo 16 godina, naravno, uz dozvolu roditelja. Bilo je to 15. oktobra 1967., a samo petnaestak dana kasnije, početkom novembra, dobio sam svoj prvi profesionalni angažman u Blažuju. Od tada živim od muzike, ali i za muziku. Eto, ove godine obilježavam 50 godina braka i karijere. Jednako sam ponosan na oboje. Brak, pogotovo među nama, muzičarima, teško je održati. Senada i ja smo uspjeli i sretni smo i danas – govori nam Ibro.

Teško i lako

A tada, na početku, sve je bilo teško, ali i lako. Nije bio problem, naprimjer, pješice do Ilidže pa dvospratnim autobusima do Blažuja. Zimski, krombi kaput sa dva lica kupio je od prvih honorara, i to na Kovačima, od nekoga ko je bio upao u finansijske probleme pa je prodavao stvari iz kuće. Do tada zimski kaput nije imao. S njim je svirao tada mladi harmonikaš Ljubo Kešelj, koji je poslije, kao i Ibro, ostvario veliku karijeru.

Slijedio je odlazak u vojsku, naprije u Belu Crkvu, gdje baš nisu voljeli vojnike, a kasnije u Šabac, gdje mu je bilo odlično. Svirao je u vojnom orkestru, ali i u lokalnim kafanama dok u njih ne bi svratile starješine. Onda bi se s gitarom sakrivao iza šanka, dok oni sa zvijezdicama na reveru uniformi popiju svoje piće.

– Početkom sedamdesetih, praktično je prestalo komponiranje narodne muzike. Ono što je bilo od sevdaha, bilo je, i autori poput Šerbe, Jovice Petkovića, Penave i ostalih su, jednostavno, prestali da komponuju. Onda smo mi, tadašnje mlade snage, ne želeći da skrnavimo sevdalinke, počeli da komponujemo nove narodne pjesme, koje su nazvali novokomponovane. Bilo je mnogo otpora, ali narod je to želio. Ja sam komponovao za široke narodne mase i toga se ne stidim. Kažu mi: “Podilazio si ukusima”, ali zar se to može i zar se uopće može raspravljati o ukusima? Pa zar to nije bio normalno, za razliku od ovoga sada što rade sa sevdahom i sevdalinkama. Pa to je strašno! Ovi mladi, kao nastavljači tradicije u sevdahu, koji sa svojim, kao, modernim aranžmanima izvode sevdalinke, samo skrnave ovu pjesmu. Neka oni snime svoje sevdalinke i neka ih, onda, izvode u tim “modernim” aranžmanima, niko im ne brani, ali neka ne diraju našu tradiciju – oštar je poznati kompozitor.  

Sedamdesetih, a pogotovo osamdesetih, živjelo se za muziku, ali se i veoma dobro živjelo od muzike. Autorska prava su bila uređena, tantijeme uredno naplaćivane i, što je najvažnije, ploče, albumi, kasete su se odlično prodavali, dok su koncerti bili posjećeni. A na tadašnjim turnejama se znalo nastupati i po tri puta dnevno u tri grada.

– Zarađivalo se odlično, para je stvarno bilo, ali se mnogo i trošilo. Ja sam radio za sedam-osam pjevača, a svima njima trebalo je snimiti albume, napisati pjesme, kasnije ih promovirati pa onda organizirati koncerte. Bilo je vremena kada su mi, naprimjer, Enes Begović ili Halid Muslimović tražili pjesme, ali im nisam dao, jer ih, jednostavno, nisam imao. U banci su svi zaposlenici napamet znali moj žiroračun, jer je na njega uplaćivano najviše novca od autorskih prava. Znao sam dići i po 200.000 maraka odjednom, i to u dvije velike koverte iznijeti iz banke. Bez zaštitara, pratnje, bez problema – govori nam Mangafić.

Uspio je od te enormne zarade izgraditi čuveni hotel “Amerika” u Sarajevu, koji je godinama bio sastajalište estradnjaka. Tu su se dešavali dogovori, promocije, muzičke nove godine, a tu je, kako nam je ispričao, posljednji put uživo pjevao Safet Isović.

– Često se sjetim tog dana. Safet je sjedio s nama, a bilo nas je dosta, bila je neka manifestacija. Pričali smo, smijali se, a onda počeli pjevati. A Safet, uz činjenicu da je bio najbolji pjevač kojeg smo ikada imali, bio je i fenomen, jer je bolje pjevao što je bio stariji. I onda je on zapjevao. Ljudi moji, kako je to zvučalo! Evo, opet sam se naježio. Svi smo otvorenih usta gledali u njega kao u neko veliko čudo, a on je svojim glasom ispunio prostoriju tako da se ništa drugo nije čulo. I, zamislite, svi novinari, televizijske ekipe koji su bili s nama sve vrijeme, otišli su samo nekoliko minuta prije nego što je Safet zapjevao, tako da taj snimak ne postoji. A da postoji, vjerujte mi, bio bi nešto što je nezabilježeno u njegovoj karijeri.  

Nema pjesama

Nakon tolikih godina, pjesama, pjevača, nastupa, Ibro Mangafić sada je podalje od aktuelnih dešavanja. Kaže, sve je manje onih s kojima je sarađivao, a ove nove, mlade, ne zna. Nema baš mnogo toga što mu se sviđa. Naprotiv.

– Drugo vrijeme, druga nafaka. Sada je sve drugačije. Sada se stalno biraju neke nove zvijezde. I ja sam ih birao, ali ja sam prvo tražio da li neko zna da pjeva, izgled mi nije bio baš bitan. Sada je obratno. Pa, neke pjevačice, kada ih vidim na televiziji, izgledaju kao dame u pufovima u Hamburgu. Neka se niko ne naljuti, ali stvarno je tako. Pjevanje je manje bitno. A ako ćemo iskreno, pjevača i ima, pogotovo mladih. Pa pogledajte samo koliko ih je iz Bosne u “Zvezdama Granda”, to je prava kineska vojska, ali nema pjesama. Velika je kriza među autorima, jednostavno ih nema. A više se i ne zna šta je narodna, a šta zabavna muzika. Sve je isto – rekao je Ibro Mangafić.

E, da nam je više ljudi kao što je Halid

Šta god ko mislio i šta god ko kaže, Halid Bešlić je bio i ostao najbolji čovjek na estradi. Kao pjevač je, svi znamo, super uspješan, a ko ga je upoznao do kraja, zna i da je kao čovjek sjajan. E, da nam je više ljudi kao što je Halid – iskren je Mangafić.

Šta se desilo s Šakovićem?

– Jako mi se sviđa ono što je radio, snimao i pjevao Armin Šaković. Pa njegova pjesma “Treba vremena” je antologijska. Pročitajte samo taj tekst, to je vrhunska poezija. Ali, on već dugo ne radi ili barem ne onoliko koliko treba. Šta se desilo sa Arminom Šakovićem? – pita se kompozitor.

Kako je nastala “Marizela”

– Kada sam napisao pjesmu “Marizela”, koju je otpjevao Ćazim Čolaković, bio sam inspiriran jednom kolumbijskom TV serijom. Bila je neka Marizela u toj seriji i meni se to ime svidjelo pa sam napisao pjesmu. Drugi, poput Tome Zdravkovića, imali su mnogo pjesama po imenima koja su nam svima bila poznata, ali niko nije imao Marizelu. Neki su se čudili, kao, kakva Marizela, a ja sam vjerovao da će biti hit. I kada se pjesma snimila, postala je veliki hit, a roditelji su po Sarajevu i BiH počeli svojim djevojčicama da daju to ime – kaže Mangafić.

 

(

Avaz)

KOMENTARI