Hari Mata Hari otvoreno o željama, snovima, karijeri, porodici…

Hari Mata Hari, jedan od najznačajnih muzičara BiH, 16. januara slavi 57. rođendan. Iza njega je skoro 30 godina veoma uspješne karijere.

Njegove starije pjesme, poput “Strah me da te volim”, “Ne lomi me”, “Baš ti lijepo stoje suze”, “Svi moji drumovi”, “Prsten i zlatni lanac”… slušaju se i danas. I one novijeg datuma, kao što je “Da ti k'o čovjek oprostim” te brojne s njegovog aktuelnog albuma “Ćilim”, dokazaju da Hari ne blijedi te da je jedan od najboljih pjevača s ovih prostora.

Hari je u sretnom braku s Jasminkom, a iz prvog braka ima kćerku Nađu, sina Damira i ponosni je djed dvojice dječaka.

Moja ljubav

U velikom rođendanskom intervjuu za “Dnevni avaz” Hari Mata Hari otvoreno je govorio o željama, snovima, karijeri, porodici… Kaže da čovjek s godinama prestane brojati i obilježavati rođendane, ali da, vjerovatno, svako ima mnogo neostvarenih želja.

– Imao sam dosta sreće. Prije svega, zdrav sam i bavim se poslom koji volim. Muzika je sve ovo vrijeme moja ljubav i veliki dio mog života. Iza sebe imam, mogu reći, sretan život i karijeru – kazao je Hari.

A snovi?

– Nemam previše snova koji me opterećuju niti imam opterećenje zbog ostvarivanja nekih stvari koje nisam imao priliku uraditi. U ozbiljnim sam srednjim godinama, iza sebe imam dosta toga kvalitetnog, a nadam se da će muzika i dalje biti dio moje budućnosti i činiti me sretnim kao što je i do sada.

Možete li se prisjetiti kakve su Vaše proslave rođendana bile nekada, a kakve su danas?

– Dok sam bio mladić, obilježavao sam rođendane nekim dernecima, dobrim ručkom i druženjem sa prijateljima. A kako u ozbiljnije godine ulazim, više mi je stalo do tuđih rođendana nego do mojih. Gledam da obilježim rođendane mojih najbližih i najdražih, a svojima dajem manje pažnje, ali eto, imam ljude koji me vole. Iako tome ne dajem pretjerano slavljenički karakter.

Jeste li nekada dobili neki poklon koji dan-danas čuvate?

– Nisam osoba koja baš pamti i želi neke materijalne stvari. Više pamtim dobru namjeru i ljepotu tog čina da se neko sjeti nego što pamtim poklone niti su mi previše bitni.

Jeste li zadovoljni svime što ste postigli u svojoj karijeri?

– Mjerim stvari po utisku, a ne po broju i statistikama. Nisam neki statističar. U skoro 30 godina sam manje-više obišao čitav svijet. Malo je, mogu reći, bilo neaktivnih godina. Prošla je obilježena putovanjima i koncertima, mogu zaista reći da je bila uspješna i radna godina. Za narednu očekujem da će isto tako biti. Iako godine ne odvajam, jedino po nekim događajima.

Bez mržnje

Je li bilo podmetanja nogu tokom Vaše karijere?

– Nisam obraćao pažnju na to. Jednostavno, i ako je bilo toga, nisam to patološki doživljavao. Nisam imao mržnju prema ljudima koji su ponekad slučajno ili namjerno progovorili koju lošu o meni niti sam bio opterećen zavjerom protiv mene. Dešavalo se, ali ništa što bi mene mnogo sekiralo. Bilo je nekoliko, možda, neoprostivih stvari u ratu, laži koje su me boljele malo duže, ali rekao bih da sam čovjek koji sve oprašta. Ne opraštati i čekati neku osvetu je samo opterećenje koje samom sebi praviš i nosiš sa sobom. Kad neko nešto loše napravi, prebaciš na njega, oprostiš mu i neka se on nosi s tim. U suprotnom, ja to nosim na leđima.

Kakva je današnja muzička scena u BiH?

– Ima sjajnih mladih autora. Scena je avangardna, kao što je bila i šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih… Imamo tih avangardnih imena koja su autoritet na ovim prostorima. Danas su se promijenili formati, marketing i načini dolaska do plasmana svog rada. Hiperprodukcija događaja i ljudi je preizražena, ali ne može se reći da je tu samo masa, ima pojedinaca koji su fantastični.

Slobodno vrijeme

Kako provodite vrijeme s djecom i unucima?

– Uvijek kada mogu iskoristim slobodno vrijeme da ga posvetim svojoj porodici.

Jeste li razmazili unuke Isaka i Kana?

– Nisam ih razmazio zato što ne živimo zajedno, povremeno se posjećujemo. Nemam toliki utjecaj na njihov odgoj. A imaju vrlo dobre roditelje tako da je njihov odgoj sjajan i, kako se kaže, po mom ukusu.

Jednom prilikom ste izjavili da ste s djecom, prije svega, prijatelji. I danas, kada su odrasli ljudi, je tako?

– Jeste. To je ono kad te zovu Hari, a ne tata.

Svi pjevaju i kuhaju

Bili ste član žirija u muzičkom takmičenju. Šta danas mislite o tim formatima?

– Kad se tek počinjalo s tim i kada sam ja bio član žirija, nekako mi je bilo O.K. Ali, pretjeralo se. Sada sve televizije to imaju. Svi pjevaju i kuhaju, ako primijetite. Ne mogu vjerovati da postoje samo dva formata. Publika ne bira te stvari, već im se gura to da gledaju. Krivo mi je što je to tako i što su televizije danas glavne zvijezde. Za njih se sve radi, a ne zbog pojedinaca. Sporije se stvaraju i razvijaju nove zvijezde, jer se one provuku kroz ta neka takmičenja, malo pjevaju, malo nestanu. Nikad nije neki dugoročni scenarij.

“Pink Floyd” i “Beatlesi” kao uzori

– Ljubitelj sam svih vrsta muzike. Dijelim je samo na onu koja mi se sviđa i koja mi se ne sviđa. A moje interesiranje zadire i u onu najmoderniju, ali i u najstariju, poput sevdalinki i narodnih pjesama. Ambijentalnu muziku specijalno volim. Imam svoje idole. Kroz čitav svoj radni vijek razne sam ljude slušao i obožavao. Još su mi najdraži “Queen”, ABBA, “Pink Floyd”, “Beatleasi”… uz koje sam se razvijao i uživao.

Nezaboravna “Lejla”

A šta je to što najviše pamtite?

– Godine se nižu i ništa se mnogo ne mijenja. Ima raznih detalja, od početka karijere, kada sam počeo pjevati u Domu kulture na Vratniku, to mi je najimpozantniji period. Zatim projekt “Hari Mata Hari”… te godine su mi veoma važne, kao i oni veliki prijeratni uspjesi, prodavanje velikog broja ploča i pravljenje karijere, sam taj uzlet krajem osamdesetih… Jedan od najljepših događaja je sigurno koncert na stadionu Koševo, ali i veliki uspjeh na Evroviziji s pjesmom “Lejla”. Mogu reći da ima tu veoma jakih događaja i utakmica sa strane, kao što je prvi dolazak u Beograd nakon dužeg vremena, kada smo devet puta napunili Sava centar…

(Avaz)

Podijeli sa prijateljima

KOMENTARI