Bila je kraljica romske muzike jedinstvenog glasa, ali njena sudbina je bila tužna!

Veliko je pitanje da li je u historiji naše muzike, a i šire, bilo potcijenjenijih pjevačica od Vide Pavlović. Mada je 1997. godine od strane Svjetske unije Roma dobila titulu Kraljice romske muzike, ona je bila i daleko više od toga, i kolege je nisu slučajno zvale “kraljicom nad kraljicama”.

Istakla se i pjevajući srpski i bosanski melos, a opet, i pored jedinstvenog glasa, moćne emocije koju je pjevajući prenosila, i velike naklonosti pravih znalaca i ljubitelja narodne muzike, kao i vjerne publike, ipak nikada nije ostvarila veliku popularnost, niti je bila prisutna u medijima onoliko koliko je zaslužila.

Rođena je u Futogu, 22. avgusta 1945. godine, a u istoj vojvođanskoj varoši je i sahranjena, 2005. Još u ranoj mladosti je bilo evidentno da ima dara za pjevanje. To je najprije dokazala nastupajući po kafanama sa svojim ujakom, i to već od četrnaeste godine. Udala se takođe veoma mlada, sa svega petnaest, a jednom prilikom lakonski je objasnila i zašto. “Tako je onda bilo. Pobjegne djevojka, uda se i završi posao”, rekla je Vida. Sa prvim suprugom, Aleksandrom Pavlovićem, takođe muzičarem, preselila se u Sarajevo, u kojem je provela petnaest godina. Zanat je čitavu deceniju pekla u restoranima, sve dok nije objavila prvu pjesmu, “Gledala sam sa prozora”, u saradnji sa legendarnim harmonikašem Ismetom Alajbegovićem Šerbom.

“Zaim, Safet i Zehra Deović bili su božanstva, jedva sam čekala da dođu i slušaju me. Da čujem njihov komentar: Mala Vida je čudo”, govorila je Vida o svojim počecima u šeher Sarajevu, u kojem je, između ostalog, nastupala i u čuvenom Hamam baru. “Poslije ‘Ilidže’, nije bilo teorije da Toma Zdravković i Bora Spužić Kvaka ne svrate kod mene i slušaju me. Pohađala sam časove lijepog pjevanja, sjećam se riječi profesora: Vida što umije, to niko drugi ne umije, a što ne zna, nauči za dva dana.”

Vidin privatni život nije bio ispunjen srećom. Od prvog muža se razvela, a u drugi brak je stupila sa Stevom Jovanovićem, violinistom. Godine 1975. preselila se u Beograd i počela da snima za PGP. Drugi brak joj je potrajao duže, no bila je riječ o burnoj vezi koja joj nije donijela spokoj, i koja se takođe okončala razvodom, premda su Stevica i ona ostali da žive pod istim krovom, u odvojenim prostorijama. Nije mogla da ima djecu, zbog čega je mnogo patila, i u intervjuima je priznavala da je zato nesretna, a ironija života učinila je da, uprkos tome što nije mogla da se ostvari kao majka, dobije nadimak Mama Vida, kako su je zvali mnogi iz njenog okruženja. Liječila je bol pjevajući, ali nezadovoljstvo ju je tjeralo i u alkohol, koji joj je iz godine u godinu narušavao zdravlje…

Premda se, zahvaljujući zvaničnom priznanju, za njeno ime najčešće vezuje titula Kraljice romske muzike, treba istaći da je manje od trećine pjesama koje je tokom karijere snimila, a snimila ih je oko dvjesta, otpjevala na romskom. Njen vjerovatno najveći hit, “Svako traži novu ljubav”, poput velikog broja njenih pjesama, klasična je lagana dvojka koja odiše duhom Šumadije. U sarajevskim godinama istakla se i kao interpretatorka sevdalinki, i pjevajući između ostalog i na Radio Sarajevu, što nipošto nije mogao da postigne bilo ko. Uostalom, poslušajte pjesme kao što su njen prvi hit, “Gledala sam sa prozora”, ili “Plačem već tri dana”, pa ćete se uvjeriti kako se maestralno Vida snalazila u štimungu bosanskog sevdaha, oduševljavajući i sarajevske velikane…

Pravi pravcati boem, Mama Vida je isticala da daleko više voli da pjeva u kafani nego u studiju, a vjerovatno spada među pjevačice čije su životne tegobe i bol na najživopisniji način utkani u tekstove pjesama koje je pjevala, iako ih nije sama pisala. Numera po kojoj je mnogi prepoznaju, “Ostala je pesma moja”, iz 1984, njena “lična karta”, koju je za nju napisao Milan Vasić, kaže nadahnuto i precizno: “Pevala sam dugo dugo, i volela ludo, ludo, svaku pesmu, svaki stih u njoj.

Ostala je pesma moja, da se pamti jedna žena, da se peva pesma njena…” Možda je još rječitiji i tužniji tekst nešto manje poznate numere “Misle ljudi da sam srećna”, za koju je muziku napisao niko drugi do Šaban Šaulić: “Misle ljudi da sam srećna, ne poznaju dušu moju. Ja sam pesmi poklonila celu, celu mladost svoju. Gajim, gajim želje svoje, kao svaka druga žena, želim radost toplog doma, želim sreću, a nje nema! Kada pevam, kad se smejem, oči su mi pune sete, krijuć’ želju srca moga – da prigrlim svoje dete…” Najzad, pitanje je da li je ambivalentni odnos boema prema kafani ikada bolje opisan, nego u pjesmi “Dok je mene, dok je pesme”, kojom Vida izaziva žmarce pjevajući: “Hej, kafano, moja rano, moja srećo i nesrećo, da te kune niko ne sme, dok je mene, dok je pesme…”

No, riječi same svakako ne bi ni bile dovoljne da prenesu sva teška osjećanja sa kojima je Vida bila prinuđena da živi – njena osjećajna interpretacija, puna duše, nadomijestila je ono što riječi nisu mogle da kažu. O toj neobičnoj moći Vide Pavlović da prenese snažnu emociju možda i najbolje svjedoče morbidne anegdote o tome kako je njeno pjevanje uticalo na ljude na romskim veseljima.

“Ono što u filmu ‘Skupljači perja’ radi Beli Bora, to je dječija igra u odnosu na ono što sam ja vidjela”, svjedočila je Vida. “Dok sam na nekom slavlju pjevala ‘Dema miro’ (‘Tatino devojče’), mladić je flašom sebi izvadio oko. Strašno je to bilo. Kad bi se tekst prevodio s romskog, zvučao bi smiješno, zapravo, romske pjesme se ne mogu prevoditi. Ko razumije, zna da je to sama emocija, čisto osjećanje. Znate, svašta sam vidjela, isjeku glavu. Kažem čovjeku: “Neću da ti pjevam više, bježi! On sav u krvi. Pa, rekoh, šta je to u mom glasu da se ljudi ubijaju!”

Bez obzira na talenat i osobenost koje, čini se, samo gluh čovjek ne bi mogao da čuje i osjeti, Vida je tokom većeg dijela karijere ostajala u drugom planu, o čemu je i sama govorila. “Malo su me novinari nervirali, da vam kažem i to”, pričala je u jednom od intervjua. “Na ‘Beogradskom saboru’ samo sam znala da otpjevam, uvijek sam bila nekako po strani. Nijedan novinar nije htio sa mnom da uradi ni najmanji intervju. E, kad sam doživjela ovacije sa kompozicijom ‘Ostala je pesma moja’, kad su zbog nje moje kolege plakale iza zavjese, svi su potrčali ka meni. Onda im je moj suprug rekao: Kad je dosad ništa niste pitali, nemojte ni sad — ona je ovaj uspjeh ostvarila ‘slučajno’! Ali, dobro, život teče dalje, neka mene tako. Možda je trebalo da budem agresivnija, bezobraznija, vjerovatno bih tako bolje prolazila. Ja znam da pjevam, rekoh, ništa drugo mi i ne treba, i prepustila sam se sudbini.”

Ono što je nesumnjivo jeste da iz perspektive umjetnosti, Vida Pavlović definitivno nije imala za čime da žali – u pjesmi, ona je ostvarila sebe u potpunosti, i njena pjesma, kao što i čuveni stihovi kažu, zaista jeste ostala i ostaće zauvijek. Banalne priče o popularnosti, prestižu, medijskoj (ne)pažnji, priznanjima, Vidini poštovaoci mogu da prepuste današnjim polu-golim, silikonskim polu-pjevačicama, koje ne libe da za svoje prisustvo u medijima i za preglede na Jutjubu izdvajaju značajne svote novca i ne sluteći suštinu svoje djelatnosti… Za razliku od mnogih izvikanijih i sveprisutnijih, Mama Vida se osvjedičila kao umjetnica sa velikim U, a bol i nepravda izgradili su njenu Umjetnost, i na tužan i lijep način, u vidu pjesama, podarili dragu i besmrtnu djecu ovoj originalnoj ženi koja biološki nije mogla da postane majka.

(Kurir)

Podijeli sa prijateljima

KOMENTARI